Razgovor: Andrej Nikolaidis Apokalipsa je najljepša utopijska priča ikada ispričana čovječanstvu Nova, filozofska knjiga pisca Andreja Nikolaidisa, Homo Sucker: poetika Apokalipse, prilog je svjetskom apokaliptičnom trendu, premijerno upravo objavljena u biblioteci Facta! Predstavljanje knjige dogodit će se 6. svibnja u Zagrebu, u sklopu Subversive film festivala, u prostoru kina Europa, od 18 h. Knjigu će predstaviti Žarko Paić i Boris Gunjević. Zašto baš tada, tamo, ti predstavljači i, što nam je očekivati? Svakako ne Apokalipsu. Sve ostalo vezano za tu promociju je, naprosto, kontingentno. Što se čovjeku mora dogoditi da se počne baviti apokalipsama? Apokalipsom se bavimo samo mi zanesenjaci koji polažemo veliku nadu u budućnost i vjerujemo da je pravda dostižna. Jer apokalipsa nije drugo nego konačno rješenje istorije. Nije li apokaliptologija, pomalo, nova disciplina? Ne pamtim da je baš bila predmet živahnog filozofskog interesa? Kako to objasniti? Čini se da danas živimo u vremenima kraja. Mada, ljudi su oduvijek mislili da je baš u njihovom vremenu sve pošlo k Vragu i da ne može još dugo ovako. Ono što Apokalipsi danas daje uvjerljivost jest kapitalizam, njegova logika matematičke progresije. Ako se ta logika doslovno sprovodi, a sprovodi, onda u jednom trenutku stvarno neće više moći ovako. Treba li čovjeku Apokalipsa, barem kao mit? Svakako. Apokalipsa je najljepša utopijska priča koja je ikada ispričana čovječanstvu. Kako je to i Marx bio apokaliptičar? U Marxovoj verziji, hiljadugodišnje carstvo obećano na nebu ima se ostvariti ovdje na zemlji, a radništvo postaje privilegovana, mesijanska klasa. Koji holivudski filmovi zadnjih godina izravno govore o apokalipsama? Mnogi. Avatar, Knjiga iskupljenja, Cesta, Dan kada se Zemlja zaustavila, na neki način i District 9 i tako dalje. Ipak, po meni, dva najveća apokaliptična filma su Hitchcockove Ptice i, prije svih, Idi i vidi Elema Klimova. Paradoksalno, Coppolina Apokalisa danas nije apokaliptični film: u njoj junak stiže do same jezgre Realnog, ali se, zahvaljujući ubistvu, izdaji i laži, Svetom trojstvu na kojem počiva istorija, ipak uspijeva vratiti u Simboličko. Da je Brando na kraju Apokalipse sada preživio, i izlio se na čitav svijet, to bi bio ultimativni apokaliptični film. Zašto Avatara, a radi se o najgledanijem filmu svih vremena, smatrate vrhuncem novog trenda eko-apokalipsa? To je, za sada, ključni film ideologije uništenja Čovječanstva u ime Majke Prirode. Zapazimo da se u tom filmu Majka Priroda ponaša kao starozavjetni Bog Otac: ljudi koji su se uzoholili suprotstaviti mu/joj se imaju biti uništeni. U tom filmu, Čovjek je onaj koji zaslužuje da bude uništen. Avatar je fundamentalistički new-age film. Zašto, dakle, Homo Sucker? Homo Sucker je varijanta onoga što Agamben naziva Homo sacer. Termin, znamo, potiče iz Rimskoga prava: njime se označava čovjek koji je, doslovce, zabranjen – osoba bez ikakvih građanskih prava. Onaj koji može biti ubijen a da ubica ne bude kažnjen, onaj koji je toliko bezvrijedan da, čak, ne može biti žrtvovan u religioznom ritualu. Ali čemu latinski u ova oskudna vremena? Jezik ovoga svijeta je engleski, i na njemu se čovjek o kojem govorimo zove – Homo sucker, čovjek koji je popušio. O Homo Suckeru promišlja današnji mislilac, koji je nalik čovjeku koji početkom 20. vijeka, u atmosferi moguće najvećeg brainstorminga koji je svijet vidio, u kafeu slavnog bečkog hotela promišlja kraj imperija. Puna raskoš propasti vidljiva je tek iz pune udobnosti onoga čega se propast zamišlja. Našeg ćemo mislioca za ovu priliku nazvati – Homo Sacher. Da li njih dvojica, Sucker i Sacher, mogu nešto promijeniti – time se, između ostalog, bavi moja knjiga. Homo Sucker: poetika Apokalipse je knjiga nastala kao kolateralni profit pri višegodišnjim istraživanjima i proučavanjima apokalipse koja je crnogorski pisac Andrej Nikolaidis poduzeo pišući roman Dolazak. Sam autor će ironično reći: … dosta je bilo priče o grčkom utjecaju na evropsku misao. Za promjenu, evo jednog Grka na kojega su utjecali slavenski filozofi... pa se zahvaliti Slavoju Žižeku, Žarku Paiću i Srećku Horvatu. Samu Poetiku je koncipirao kroz tri poglavlja, njegovim riječima: "Prvi dio Poetike Apokalipse, 'Kako se kalio Kristov čelik', pokušaj je esejističko-publicističke interpretacije i, povremeno, dijaloga s Haddadovim tekstom. Drugi dio knjige zove se 'Badiou, Paić, Žižek: Revolucija koja ne teče' – držim da je prilično jasno čime se tu bavim. Treći dio, 'Burn, Hollywood, Burn', pokušava odgovoriti na pitanje: zašto je Amerika prvog desetljeća 21. stoljeća tako pažljivo tražila znakove Apokalipse, i zašto su Apokalipsu proricali njeni filmovi." Ipak, ako je netko Otac ove knjige, onda je to Lacan. Naime, upravo lacanovsko iščitavanje apokaliptičara, onih koji donose kraj povijesti (uključujući Müntzera, Marxa, Fukuyamu) kao i oslanjanje na Badioua, Rancierea… učinilo je ovu knjigu neviđeno suvremenom, čak svevremenom (takva joj je tema) i starinskom – jer ona ima tezu. Naime, nakon svega, Nikolaidis vrlo uvjerljivo zaključuje da su ekološke apokalipse, koje nisu slučajno najpopularnije danas, posebice u Hollywoodu, zapravo anti-apokalipse, čista opreka dobroj staroj Apokalipsi. Jer Ime Oca mijenjaju za Majku, kulturu i civilizaciju za Prirodu. Ne treba napominjati da Andrej Nikolaidis nije zaboravio pisati, pa je ova knjiga barem, dvostruka poslastica: filozofska i literarna. Razgovarao: Kruno Lokotar