Razgovor: Olja Savičević Ivančević Poetski western iz Dalmacije Biti drugačiji oduvijek je bio odličan razlog da te razbiju Olja Savičević Ivančević je napisala roman Adio kauboju, usporediv s Griffithovim filmom Netrpeljivost na mikro planu, u našem dvorištu, ali u režiji Sergia Leonea kojemu asistira Michael Ondaatje. Legenda je rođena!   Kao pjesnikinja i autorica kraćih proznih oblika već ste i čitani i nagrađivani. Sada je pred čitateljima i vaš prvi roman, Adio kauboju. Zato ste prava osoba za pitanje: je li roman zaista "ispit zrelosti"? I, u vezi s tim, mislite li da je taj imperativ, napisati roman, prirodna točka u sazrijevanju svakog pisca, ili je i tržišno motivirana ambicija?   Roman je bio izazov, pustolovina i to je sve. Osim toga, zbog svoje ekstenzivnosti pokazao se kao idealna forma za glas kojim sam htjela napisati knjigu. Mislila sam da će moja nova prozna knjiga biti opet zbirka priča dok nisam shvatila da bih na taj način, u onom trenutku, bila reciklirala samu sebe, što me nije privlačilo. Priču napišem za jedan dan, i za mjesec dana, što god joj radila, ona neće biti znatno bolja. A mene je zanimalo napraviti nešto novo, ići korak preko granice, ne prepisivati sebe ili druge ili ispunjavati očekivanja. To je kao u sloganu: mi gradimo prugu pruga gradi nas; samo, što je u slučaju literature: mi gradimo tekst – tekst gradi nas.   Individualizam – subkultura s jednim članom   Plašite li se da će vaše prethodne knjige kod kritike i publike sada biti zanemarene, shvaćene tek kao priprema za Kauboja?   Pa i jesu, u jednu ruku, bile su priprema za ovu knjigu, ali, nadam se, da ipak nisu samo to. Uostalom, imale su dobru recepciju. A i više sam vezana uz proces pisanja negoli uz svoje knjige, proizvode, tako da se, uz iskreno uvažavanje, ni najmanje ne plašim ičega što bi kritika ili publika mogle reći. Ali plašim se spisateljske frigidnosti i blokada, jednako kao sto se u privatnom životu bojim ravnodušnosti, u svim njenim strašnim i praznim oblicima.   Je li ispravno zaključiti da je osnovna tema vašeg romana, kad se podvuče crta, diskriminacija svega što je na bilo koji način "drugačije"?   Priča se vrti oko sudbina onih koji su drugačiji, različiti od okoline na bilo koji način, bilo da su obilježeni nekom svojom socijalnom manom ili različitošću ili su diskriminirani zato što misle svojom glavom, osjećaju svojim srcem i žive u skladu s tim, a ne onako kako bi bilo poželjno, ne prilagođavaju se oportunističkoj sredini ili nasilničkom konformizmu vršnjaka, naposljetku posebni su, bolji su ljudi ili djeca, zato su diskriminirani. Čak i ne moraju nužno biti manjinci ili im to nije toliko važno da bi se s tim identificirali, oni su, u nedostatku bolje riječi, individualci, jednog od njih sam opisala kao "subkulturu s jednim članom". Ako si svoj, onda si, većinu vremena, ničiji, a ako si ničiji, onda si nezaštićen. To je nova-stara stvar u književnosti i u životu. Ili kako je u romanu napisano: "biti drugačiji oduvijek je bio odličan razlog da te razbiju." U ovoj priči to vodi u samoću, izoliranost i zločin koji je nemoguće procesuirati, u smrt nakon koje je bližnjima gotovo nemoguće nastaviti živjeti. Tako da je i ta tema smrti bližnjih, mogućnost i nemogućnost preživljavanja iste, također važna u romanu. Ako je sad netko pomislio kako je to tužan roman, moram reći: da, tužan je. Ali i smiješan. Sve je smiješno, takva je tragika ovog vremena.   Kao da tu spremnost društva da s jedne strane okrene glavu i prešuti, i s druge da u pravilu diskriminacijski reagira na svaku pojavu "drugačijeg" ili "manjinskog", ne želite oprostiti bilo kojoj sredini, pa ni voljenoj?   Kritičnost prema toj, kako kažete, voljenoj sredini, je dužnost, ali i pravo. Smijem i moram biti kritična prema onome što je moje, što poznajem najbolje, s čime me naposljetku poistovjećuju, jer čim izađemo iz svoje sredine, grada, države, htjeli ne htjeli, koliko god nam to možda i išlo na živce, postajemo u očima drugih predstavnici te sredine, tako da je takva kritičnost uvijek i samokritika. Osjećala bih sram da šutim, to bi moglo značiti da pristajem.   Stranče, ovdje te zakon ne štiti   Pored iscrpne topografije, u romanu obilato koristite i grafite, praktično citirate grad navodeći zapise s njegovih zidova. Mogu li se oni shvatiti kao "glas naroda", izraz one "tihe većine"? Naročito onaj, "STRANČE, OVDJE TE ZAKON NE ŠTITI"? Stječe se dojam da su upravo najnedužniji likovi romana postali "stranci", odnosno žrtve. Kako treba tumačiti taj grafit, u kontekstu vaše knjige? Pretpostavljam da nema nikakve veze s onom varijacijom "PURGERI, OVDJE VAS ZAKON NE ŠTITI"?   Nema, ma to je zločesta mutacija "mog" grafita, sigurno neki nogometno-navijački natpis, novokomponirani. "STRANČE, OVDJE TE ZAKON NE ŠTITI" je grafit koji je dominirao vedutom mjesta u kojem sam provela djetinjstvo, ispisan na velikom lukobranu. Mislim da je taj natpis uistinu nastao po uzoru na neki vestern film ili Laso-romane koji su u vrijeme kad sam bila dijete bili silno popularni. I među curicama, nismo baš imale zanimljivijeg izbora, odrastale smo u mačo atmosferi, u svijetu koji se ni po pitanju pop kulture nije pretjerano odnosio na žene. U kontekstu romana vjerojatno bi grafit "STRANČE…" trebalo tumačiti kao: ili budi kao mi ili te neće biti, ali ja sam za opušteniji pristup prilikom tumačenja koji dopušta grafitu da bude i samo fora iz kaubojca. Grafiti u romanu su zidne novine, dokumenti onog najgoreg i najboljeg što ulica misli. Ili kako ste odlično rekli – citiranje grada. A to da najnedužniji u romanu postaju "stranci" i žrtve – na žalost, često je tako. Oni su s druge strane i jedini pravi heroji i pravi kauboji (ili indijanci) u romanu, a heroj otkako je izmišljen ima svoju tragičku krivnju, koju zapravo – nije skrivio. Tragika je uvijek pratila one najbolje, s tim da su to kroz povijest bili: najpametniji, najjači, najhrabriji, najbrži na pištolju, a danas, nakon svega, heroji mogu biti samo oni nedužni.   Dalmacija je provjereno dobar teren za snimanje filmova, naročito westerna. Možete li zamisliti svoju knjigu pretočenu u film?   Šezdesetih, dok mene još nije bilo ni u planovima, snimano je čak deset filmova o Winnetouu (koji su super-trash, inače) u Dalmaciji, pogotovo u zadarskom zaleđu. U jednom je od tih filmova Trogir bio Santa Fe. A Barutana, gdje se također snimalo, danas industrijsko predgrađe Splita, nekad je jako sličila "preriji" iz romana. I inače je dalmatinskim kamenjar i makija – a tek one obrijane pustopoljine i vrleti – krajobraz s Divljeg zapada. Nije to nimalo slučajno: glavna ulica u malim mjestima s kućama lijevo i desno, pa beskrupulozni lokalni moćnik, pa junakinja koja uzima pravdu u svoje ruke… Mnogi najbolji vesterni su izrazito strastveni, nasilni, bolni i elegični, ali ja sam tek na četrdesetoj kartici rukopisa osvijestila da je to što pišem zapravo po mnogočemu vestern. Onda je krenulo. Provela sam mjesece tražeći i gledajući stare vesterne, pogotovo italo- vesterne: Leone, Corbbuci, Castellari, ali i Peckinpah, Ford, Zinnemann… Ali ne znam baš ima li u romanu potencijala za film, meni izgleda kao jedna golema pjesma koja se otela kontroli. Možda bi neki vrlo vješt i vrlo lud redatelj, izrazito sklon dugim usporenim kadrovima i halucinacijama (da ne kažem halucinogenim sredstvima) i mogao Adio kauboju pretvoriti u film.   Budući da će se roman pojaviti i u Beogradu, u izdanju Samizdata B92 i u Njemačkoj u izdanju Voland und Quista, kakav prijem očekujete kod publike u regiji i šire? Mislite li da će se recepcija unekoliko razlikovati od prijema knjige u Hrvatskoj?   To ne mogu predvidjeti, ne mogu predvidjeti ni prijem u Hrvatskoj, ali za pisce koji pišu na tzv. malim jezicima prijevodi su skoro pa nužnost ukoliko književnost koja nema prvenstveno "tržišno motivirane ambicije" misli preživjeti. I zato je izvrsno što taj jezik i nije baš toliko mali, što postoje zemlje u kojima se govori i čita bez prijevoda i fusnota.   Razgovarao: Miloš Živanović