Razgovor s Predragom Lucićem, prvakom funtasyja Skidanje povijesti s kursa Nova knjiga Bezgaća povijesne zbiljnosti našeg (a i šire, ma gdje to bilo) najvećeg majstora parodije i satire, Predraga Lucića, u dva toma na nekih 770 stranica donosi novi smijeh na vječite gluposti, streaptease gluposti njoj samom, novi žanr - funtasy!   Vaša nova knjiga, iz dva dijela, je čitanka za ponavljače povijesti u drugim razredima domoljubnih, poslovnih i trgovačkih škola Bezgaća povijesne zbiljnosti. Zašto ste se opet, nakon razgrabljenog Sun Tzua na prozorčiću (čitanke iz nastranih književnosti za prve razrede vojnih, vjerskih i civilnih škola) , odlučili za formu čitanke? Vjerujete li u odgoj i obrazovanje, ne znate kako žanrovski odrediti svoje knjige, oboje, treće, četvrto…   Zato što se neki vrag u meni bunio protiv svih uobičajenih formula po kojima se rade knjige izabranih pjesama. I onda mi se forma čitanke učinila vragomdanom za jednu novu igru s mojom tzv. književnošću i s našom tzv. stvarnošću. Tretirajući vlastite pjesme kao pučkoškolsko štivo s pitanjima i zadacima, čitaoce sam pozvao da se smiju i kanonizaciji literature i propisima za razumijevanje teksta. Da se ozbiljno smiju smiješnoj ozbiljnosti s kakvom sebe doživljavaju gospodari stvarnosti. I Sun Tzu i Bezgaća su, da stvar ogolimo do kraja, moj pokušaj da ispišem antistvarnosne knjige, nekakav svoj ne fantasy nego funtasy.   Kome knjiga bude dosadna, neka je slobodno baci autoru u glavu   Ne bojite li se da će čitatelji, posebno mlađi, generacijski ne baš skloni čitanju, pobjeći glavom bez obzira pred debljinom knjige, jer oba dijela zajedno obuhvaćaju oko 770 stranica? I zašto je cijena čitanke tako niska, svega 89 kuna za svaki dio, a popust se dobiva kada se kupe oba dijela odjednom, kada su udžbenici inače tako skupi? Koliko košta pamet?   Ne vjerujem ja u te generacijske sklonosti ili nesklonosti. U svakoj ćete generaciji srećom naći ljude koji bježe od onoga što im se nudi u školi, ali ne bježe od onoga što im se nudi u Školicama. Kao što ćete nažalost naći i puno tankih, ali dosadnih knjiga. Nijedna dosadna knjiga nije dovoljno tanka. A kome ove moje debele knjige budu dosadne, neka ih slobodno baci autoru u glavu. Ja bih volio da je cijena ovih čitanki još niža, ali je to nemoguće, jer na njezino formiranje ne utječe ono što je napisano nego troškovi pretvaranja napisanog u otisnuto, uvezano i dostupno čitaocima. Ne znam koliko košta pamet, ali ne držim puno do one pameti koja se smatra ostvarenom samo ako se uspije nekome prodati. I neće me uvrijediti ako me udžbenička mafija zaobiđe kao nepametnog i nenaplativog.   Pjesme, koje su okosnica knjige, nastajale su dnevno, tjedno, e da bi sada bile ukoričene. Kada ste ih pisali jeste li imali viziju čitanki?   Ni u bunilu. Te su pjesme pisane za novine – nekad za Feral Tribune, danas za Beton – bez ikakve primisli o njihovom stavljanju u korice. Nisam, dakle, svojim pjesmama davao dulji rok trajanja negoli novinskom papiru na kojem su odštampane. Neke od njih sam stavio u pjesmaricu Haiku haiku jebem ti maiku tek nakon što su me neki moji čitaoci uspjeli nagovoriti da tim pjesmama iz starih novina dopustim da me nagovore na knjigu. A ideja o čitankama se javila u znak odbijanja da ponovim ono što je već napravljeno s pjesmaricom.   Bibliografije odabranih naslova kao stihovi ili shitovi   Svaku pjesmu prati prikladan edukacijsko-pedagoški materijal, duhovito, uvijek drugačije nazvana: pitanja za razumijevanje pročitanog, citati odličnika na temu pjesme (Feralov Greatest shits), konačno, novina ovog izdanja, bibliografija. Zašto ste ionako opsežan materijal još proširili bibliografijom?   Htio sam se pohvaliti svojim uvidom u historiografsku, stručnu i publicističku literaturu koja se prezirući čitaoce dovela do toga da joj čitaoci uzvrate prezir. Pritom valja imati na umu da čitaoce najviše prezire ona literatura koja se pokušava dodvoriti njihovom zamišljenom ukusu ili izmišljenim potrebama. A onda sam shvatio da je moj uvid u tu literaturu preskroman, da je ona tolika da zapravo zaslužuje čitavu knjigu u kojoj ne bi bilo ničega osim bibliografije sumanutih naslova koji su nametani kao parametar ljudske pameti. Sve ono za što je meni bilo teško povjerovati da doista postoji u bibliotekama, odlučio sam podijeliti s korisnicima čitanke. Pa neka se i oni uvjeravaju da ništa od navedenog nisam izmislio, iako bih silno volio da jesam. Navođenje tih bibliografskih jedinica otvorilo mi je jedan novi prostor igre i nadam se da će se i čitaoci zaigrati čitajući te nanizane naslove kao da čitaju stihove. Ili shitove.   Možete li nam dati uputstvo za upotrebu knjige koja je van svih gabarita naše scene i proizvodnje, te otkriti, eventualne, kontraindikacije?   Neka je ljudi čitaju kako god im drago, samo neka je ne čitaju kao što to rade odlikaši. Ipak je to čitanka za ponavljače. Ako joj pristupe kao nagomilanom gradivu koje treba svladati, bojim se da će im to gradivo doći glave. Bezgaća povijesne zbiljnosti su pokušaj da se s povijesti skine svaka uniforma i da se na nastavi koju drži ta učiteljica života odbaci svaka uniformnost, pa da njezinoj golotinji dopustimo da nas oslobodi svih pravila odijevanja koja nam je propisivala i koja nam još uvijek propisuje. Da je skinemo s kursa.   Kupovina vaših knjiga je, izgleda, postala stvar prestiža i legitimacije, izraza građansko-racionalističkog otpora gluposti. Jeste li očekivali takvo što?   Ja se iskreno nadam da to nema ni najmanje veze s istinom. Protiv gluposti je besmisleno govoriti, pa ja to i ne radim ili barem sebi umišljam da ne radim. Ja joj nastojim dopustiti da sve o sebi kaže sama. I nikoga ne pozivam da se toj gluposti odupire, nego da samo posluša što mu ona ima reći. Pametnome je to posve dovoljno. Prestiž? Ostavite ga za prestižnije. Njima ga ionako nikada dosta. Legitimacija? Ja sam mislio da moje knjige čitaju oni kojima je pun kufer legitimiranja na svakom koraku i kojima je dozlogrdio ovaj teror identiteta, pa sam sad malo zbunjen. Ako je i naletio neki identitetlija, bilo bi mi drago da shvati da se ovdje ne mora legitimirati. Da je, što se mene tiče, slobodan. A sa sobom neka vidi.

Predrag Lucić je rođen 1964. u Splitu, gdje još nije umro. Školovao se osnovno, srednje, pa čak i više. Zaglavio u novinarstvu, za koje se nije školovao, a i neće. Jedan je od krivaca što je opskurni tjednik hrvatskih anarhista, protestanata i heretika Feral Tribune postojao i što ga više nema. Od malih je nogu želio biti trafikant, ali to nikada nije uspio postati. Još uvijek se nada da će dobrim ljudima prodavati Stripoteku, cigarete i pelinkovac, o čemu svjedoči i to što je svoju dnevnu kolumnu koju od ljeta 2009. objavljuje u Novom listu nazvao Trafikom. Umjesto nečega pametnog objavio je antologiju suvremene hrvatske gluposti Greatest Shits, skupa s onim Dežulovićem. Bez onoga Dežulovića objavio pjesmaricu Haiku haiku jebem ti maiku. Bez ikakvog objašnjenja pustio u svijet i knjigu lirskih pjesama Ljubavnici iz Verone, pa se ni danas ne zna tko je tu kome tko. Na užas Krune Lokotara sklepao podebelu čitanku iz nastranih književnosti za prve razrede vojnih, vjerskih i civilnih škola Sun Tzu na prozorčiću, a sad još i čitanku za ponavljače povijesti u drugim razredima domoljubnih, poslovnih i trgovačkih škola Bezgaća povijesne zbiljnosti.